nedjelja, 06.11.2016.
blato
Dvije godine nisam stisnula ni riječ ovdje. Pažnju mi odvlače djetinjarije, a i nema me više tko čitati.
Još je previše blata na cipelama.
Deset je godina od prvog posta na ovom blogu.
Vrijeme brzo ide. Ne ide. Leti! pas mu milu majku.
Gdje su ivančice? Gdje su ikonice? Ono što me ovdje predstavljalo?
Ovo nije moj blog da mu jebeš mater.
Ovo je neka druga priča.
- 21:02 -
subota, 06.12.2014.
Na crno-bijelom
komadu papira pribijenom na drvo piše Dana 4. prosinca 2014. godine u 52. godini blago u Gospodinu preminuo.
jel istina da tuga može udaviti čovjeka?
- 09:35 -
srijeda, 09.04.2014.
Još je neobavljena posla ovdje na tlu Božjem
Nećeš otići.
Još ne.
Još je neobavljena posla ovdje na tlu Božjem.
Još je puno do majčinih godina,a onda možeš ići kamo želiš.
Ako odeš prije mene, čekaj me i pripremi anđele za tulum kad ti se pridružim.
Osim ako ne završim u Čistilištu na dulje vrijeme, pa popijete svu pijaču bez mene.
Nemoguće je shvatiti da istok nikad nije htio pronaći zapad.
I žao mi je zbog toga.
Istok nikad neće biti kao zapad.
Zapad je uvijek ludilom izvodio čudesa.
- 21:22 -
srijeda, 02.04.2014.
usput.
Pojela bih te za doručak.
Baš takvog. Hrskavog.
Prije kave.
- 19:23 -
subota, 18.05.2013.
Milujem te pogledom
Cohen
Slušam Cohena i gledam ga kako pjevajući pogledom miluje prateći vokal od 1:25 do 1:53.
Koliko se pogledom može reći i ispričati priča da bi djelovala stvarno. Stari mačak zna kako milovati pogledom.
Dara ima modro ebenu boju očiju u kojoj bih se mogla utopiti. I on miluje pogledom.
Bemti, zvučim kao šiparica al biti tako jebozovan i poželjan je vrh vrhova ovoga svijeta.
- 16:39 -
nedjelja, 12.05.2013.
Zapostavljen blog
Zašto sam zapostavila blog?
Ako sam ga zapostavila ja, nisu ga zapostavili posjetitelji jer moja statistika veli da stare postove netko još uvijek iznova čita.... i čita...
i čita...
:)
- 01:04 -
subota, 27.10.2012.
Kad mi je On ispiracija
Svi mi živimo sa svojim strahovima.
Priznali to ili ne, oni nas proganjaju, prate u stopu i ne puštaju. Nikada.
I s tim se moramo naučiti živjeti.
Demoni nas jedu, dio po dio, ali na tebi je da odlučiš hoćeš li im se predati ili ne.
Ja sam na svijetloj strani, ja sam Božja.
Neće me preuzeti sila kojoj ne pripadam.
Zbog mene nitko neće patiti.
Nisam savršena. Nisam nepogrešiva.
Nisam nevina.
Grješna sam itekako.
To je moja moja druga polovica blizanke s kojom se borim, ali zbog njene prljave strane nitko neće patiti.
Ali, što sam ja naspram zlih sila Svemira.
Mali mrvićak koji se snuždi kada nitko ne vidi i brišem suze kad se spusti mrak.
Evo, moja savjest veli da sam na pravom putu, jer nisam izgubila osjetila.
Dan kad izgubim osjetila bit će Sudnji dan i može biti danas ili za sto godina.
Ne bojim se smrti, ne bojim se gladi, neimaštine, patnje.
Bojim se Boga. Mame se više ne bojim, ali ju poslušam isto kao i svoju savjest.
Moj kolega zna reći da su djeca naš proizvod.
Treba ih pustiti jer smo ih stvorili, ne za sebe već zbog njih samih i njihove djece.
Dao si im zdravlje, a za ostalo ne odgovaraš.
Oženili smo se bračnim drugom, ne djecom.
Priznajmo da smo mali, krhki, ranjivi.
Priznajmo da smo sami sebi najvažniji, ali ostanimo humani.
Svijet je previše bezosjećajan da bi mu se pridružili.
Vrati se na svjetlo.
- 12:04 -
ponedjeljak, 22.10.2012.
kad odemo Bogu na ispovijed...
kak bi moja pica rekla... mani se fejsanja i vrati se izvoru :)
Ima koka praf, netko još uvijek čita stare blogove, još se ne zaboravljaju napisane rečenice i nakon tolikih godina.
Jučer je umro lik. Nije dočekao ni pedesetu. Nisam ni okom trepnula. Nije me pogodilo, nije me zazeblo oko srca, ful sam ravnodušna.
Danas su portali i novine puni članaka o predivnom čovjeku, ali u mom sjećanju će ostati samo kao jedan mali smrdljivi gad.
Izvori vele da mu se tijelo osušilo, rak za pojeo, ali mu je srce ostalo jednako zločesto i osorno do zadnjeg dana.
Šteta, mogao je zaslužiti da se barem prekrižim.
- 23:52 -
petak, 25.05.2012.
Tu sve ludo
Milka (da prostiš) drka na Ifigeniji. Ifigenija cica Milku dok joj je mače koje je okotila prije neki dan sigurno krepalo od gladi jer se ne čuje nit vidi, a ova joj nit dolazi nit sise daje. Bitno da ona cica kuju kojoj se ove godine u naletu okolnih cuckova ništa nije uhvatilo na stijenke.
Sutra su mi pune čet'ri banke. Dvadeset kila teža nego prije deset godina, al sigurno lakša dvadeset kila koliko ću ih imati za nekih dvadeset godina (ako ne i prije). Ako poživim još toliko znači da ću dočekat još nekih jedanaest smakova svijeta. Ako ne, koga briga. Generali će prije s robije nego ja do penzije, a kad vrisnem i preselim se u Čistilište, djeca će imati para za kupit dobar Golf dvojku iz devedesetih godina prošlog stoljeća.
Pop ubije političara, neradnici se nagrađuju, radnici budalasto šute i vjeruju da je pravda spora al dostižna. Odgrist ću nokat na malom prstu i gristi zubima. Da ga ispljunem ili progutam sasvim je svejedno jer nakon sedam minuta grickanja i zaboravim što mi se to nalazi na resici.
Lijena djeca ne znaju pravopis, a žele postati akademski građani ove zemlje i naravno da su svi ostali krivi osim njih samih. Prije neki dan pao snijeg i sada svi vjeruju Severini kad reče da je vidjela snijeg u maju (a mislili su da je koristila samo pjesničku sliku).
Puževi golaći mi pojedoše salatu, ostaviše slinu u toliko sloju da ono što ostaviše mogu koristiti za decoupage.
Imam jednog susjeda bosanca, drugog odbjeglog četnika, iza leđa livadu, a preko puta ugnijezđen čopor lisica.
Nisam na antidepresivima.
Još.
- 00:53 -
četvrtak, 12.04.2012.
Žene
Slučajno vidjeh u novinama analizu Paravinjinog rukopisa. Đuka je pomislila da je to moj rukopis i onda shvatih da nam je jedno zajedničko – Dragan i ja ne trpimo žene.
Jest da nam većina slova bolesno ista, ali on je mudar kao i ja pa uglavnom pišemo tiskanim slovima da nam se manje uđe u trag. Njemu nije dokazano ali meni je sigurno da nisam nikog krknula, ali da sam bila u stanju slupati ludu žensku glavu – e to jesam.
Kolega se zamislio nad mojom konstatacijom, ali, fakat su žene najopasnija bića na zemlji. Ne toliko fizički, koliko su superiorne, nametljive, egocentrične, ljubomorne…
Ovaj popis ide u nedogled i umjesto da smo zadržale majčinsku ulogu u našoj životnoj priči, danas nam djecu odgaja društvo, satovi vjeronauka, satovi razrednika, poneki razgovor s pedagoginjom dok mi mrtve umorne izgaramo na poslu, krepane pečemo palačinke u 11 sati navečer (neka čak prozbori koju riječ s djetetom ako do tad nije zaspalo). Muškarac seksom otklanja umor, ali kad je žena umorna, nema tog seksa koji joj može pomoći.
Željele smo emancipaciju – dobile smo emancipaciju. Dobile smo još dodatne obaveze osim onih prirodnih, rodnih. Biti uspješna u poslu jednako kao i biti uspješna u domu moguća je misija ukoliko je tu „baka-servis“ i muž koji ju podržava.
Na to se javlja situacija kada se postavlja pitanje što ako je ne podržava?! Za Boga miloga, zašto se udaju ako nisu sigurne da je to što žele. Ostanu trudne jer ih mater nije podučila da se djeca ipak ne začinju po Duhu svetom već zbog njihove lakoumnosti i nonšalantnosti ili su pak shvatile da su uhvatile „dobru priliku“ koju je šteta ispustiti iz ruku.
Zbog žena su se vodili ratovi, žene su radile najopakije spletke od vazda pa do danas. Čak i Biblija kaže da nema gnjeva nad gnjevnom ženom. Žene su ratoborne, zlopamtila, barataju jezikom kao mačem i u stanju su čovjeka živog zakopati bez da trepnu ili osjete zrno samilosti.
One su čuvarice, osjećajne kada im paše, radišne kada to treba i ljenčine kada ne trebaju to biti.
Žene su opake jer su ih tome naučile same žene bilo da se radi o majkama ili svekrvama ili nekoj ženskoj osobi sa strane.
Nisam susrela muškarca koji nagovara ženu na nešto loše, ali sam susrela mnoštvo žena koje su to činile vjerujući da time čine dobro i da je to jedino rješenje.
Pohlepne za novcem, pohlepne za novim krpicama, pohlepne za tronom, pohlepne za vodstvom u svojoj kući, obitelji ili poslu.
Budimo iskreni, mi i jesmo vođe – ili samostalno ili preko muškaraca, ali ipak ostvarujemo svoje ciljeve. Neke priznaju ikad, neke nikad.
Hobbes se malo zaje* .kada je rekao da je čovjek čovjeku vuk. Trebao je biti konkretniji: ipak je žena ženi vuk.
Barem 80% žena je zločesto na ovakav ili onakav način. Ostatak je tiha manjina koja se pokrije po glavi i šuti u ime ženske solidarnosti, uživa u muškom društvu, ima muške prijatelje i izbjegava... žene - što je više moguće.
Ja sam žena ali svjesna svog zločestog roda jer su me tome naučile i još uvijek uče – upravo žene.
- 23:46 -
četvrtak, 26.01.2012.
Neke stvari nemreš pregrmit.
Dvadeset godina pokušavam oprostiti seronjama što su mi uništili najljepše godine života.
Deset godina pokušavam oprostiti seronji što mi je upropastio karijeru u struci.
Dvije godine pokušavam ostati ravnodušna na idiotarije bossa vjerujući da on ipak nije kriv što je takav, već geni i pogana krv.
Dva dana pokušavam ne pratiti divljanje po Vojvodini, al nemrem si pomoć....
... i ostajem na pokušavanju.
Taman kad potisnem sve ove idiotarije i nepravde, dogodi se nova koja se prilijepi starima i nemrem.... nemrem pregrmit nepravdu, ljudsku glupost, idiote i sve ostale poremećaje ličnosti i njihove uratke.
Ja jesam savršenstvo s manom, ali kad se okrenem oko sebe, ne vidim, ne čujem, ne saznajem puno toga lijepog. Izabirem lijepe stvari u promilima.
Sklanjam se od negativaca, trudim se, pokušavam. Rak i moždani udar mi nisu primamljivi u bilo kojoj mjeri.
Nemam želja, jer se sve što zaželim izjalovi u pičmač.
Već dugo tražim, ali je ne uspijevam nabaviti - malu tableticu za temperament.
Pozitivu već imam, ali poslije rukometa i Vojvodine trebala bih poć na duhovnu obnovu.
Obavezno.
- 18:07 -
četvrtak, 06.10.2011.
Palim vatricu
Kad si na bolovanju i nemreš nikamo, sjetiš se nekadašnjih navika, ljudi, postova, događanja...
Treba početi pisati, jer "pisci su čuđenje u svijetu".
Mi, poetske duše, jedine znamo vrijednost svakog retka.
Možda otvoriti novi blog i krenuti u pustolovinu. Po uzoru na Karmelića,
svaka priča mi izmami osmijeh na lice i vjerujem da je prije samo običan muškarac negoli Casanova,
ali žar kojim piše daje mu neku jebozovnu crtu koja tjera na izazov.
Možda ću se samo zagrnuti balonerom i krenuti ispočetka.
Možda ćeš samo naslutiti, ali nećeš znati.
Rekoše da su ovo zadnje tople zrake sunca ove godine.
Zapalimo vatricu.
- 11:07 -
petak, 03.06.2011.
Milan
Zar su izumrli normalni cucki?
Ne zna se koja je blesavija - ona koja ne prestaje satima jer joj rep stoji kao antena i zvekači u zvijezde ili ja koja je do sada već nisam ucmekala karabinom na sred ceste!
Komšiluk će me prognat na istok za kaznu, skup s njom.
Marta, il je vodi u Zagreb, il je daj nekome il ćemo je zakopat iza Dakine kuće!
Ubijala se od dosade cijeli dan... gdje drugdje nego ispod Vinkovog prozora!
- 01:16 -
utorak, 01.02.2011.
Amen
Nemam okova i samoj sam sebi slična.
Svi likovi iz moje bliže ili dalje tužne okoline me nadograde daškom pozitivnog "filinga" bez obzira na poneko uzalud bačeno vrijeme što protratih s njima.
Valjda to tako mora biti i valjda se sve događa s nekim razlogom. Kako bi drugačije bili svoji i jedinstveni?!
Svi koji prođoše kroz moje rime, prozu i ostale pukotine, ostajte mi zbogom, jer da vrijedite, ne biste prošli.
Velika vrijednost raste pored mene i slušam kako diše, raste, razvija se, mijenja, lomi, diže. Više ne postoji riječ veće ili manje, starije ili mlađe. Postoji čvršće i veće, stabilnije i svjesnije.
Ostali mi ostajte zbogom do neke nove priče, rime ili stiha, sve prljave sitne duše ovozemaljske.
Zatvorih vas u malu crnu kutiju i zakopah 30 centimetara u smrznutu zemlju. Malu, rekoh.
Ne bilježim vas jer se sami obilježiste svojom sirovom melankolijom i amebičnošću.
Mekani, lomljivi, savitljivi, pudingasto ljigavi.
Kako dođoste tako prođoste.
Stavih vam Amen jer ste suvišnost u mojim očima.
- 01:27 -
utorak, 09.11.2010.
Statistika
Postovi
Datum i vrijeme prvog posta:17.12.2006. (19:17)
Zadnji post napisan:jučer
Ukupno postova:74
Broj postova u zadnjih 30 dana:1
Broj postova u tekućem mjesecu:1
Prosjek postova po tjednu:0.4
Prosjek postova po mjesecu:1.6
Mjesec s najviše objavljenih postova:siječanj, 2007. (7 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova:studeni, 2010. (1 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova:456
Broj dana bez postova:1355
U koje doba dana najčešće pišete postove:tijekom noći (22 - 7 sati)
- 00:23 -
ponedjeljak, 08.11.2010.
Više nisam dužna
Napisah desetak filozofskih rečenica i onda pobrisah jer, što vrijedi filozofirati kad nam je život ionako usran i kompliciran.
Je, ko mu se da.
Gledam Vladimira Ivanova i sumnjam, a duboko želim vjerovati da čovjek to, fakat može.
Smiješne su mi ocjene iscjeljenih o 30%, 50% manje bolova nakon minute telefonskog razgovora.
Mislim da je sve stvar vlastite energije, produhovljenosti, stava i životnog iskustva, obrazovanosti i tko zna još čega sve ne.
Šaljem frendu poruku da ga gleda, da mu se javi a sama sam sumnjičava. Jesam bičarka.
Više mi je stalo da pomogne njemu nego što bih zvala da pomogne meni.
Što sam starija to sam sklonija alternativama.
Eto, moja koža. Literatura veli da je to šuga. ĐizsKrajst i ja i šuga.
Pokupila sam je u obližnjim toplicama. Vodio me dragi za rođendan na kupanje. Blesa jedna se išla namakati gdje milijun baba i đedova namače svoje guzice i dobrano se išuljaju skidajući prošlogodišnju kožu.
Oni se očistili a ja ošugavila.
I gotovo. nema srće u kremama, losionima, mastima, pišalinama, balzamima, uljima pičmačkama.
Na moru se kupam van plaže jer su moje noge nakon što ih morska voda izgrize pune užarenih krugova.
Sva sam puna Vanzemaljaca po sebi. To su moji leteći tanjuri.
Ono sranje na stopalu se ne povlači i veli mi doktor da sila mora nekud izać van. Možda neću dobit rak kože mada nije isključeno.
Vlado mi nemre pomoć iscijeliti noge više iz razloga što ga ne zovem i ne želim zvati neg što bi čovjek i uspio.
Bila sam na sistematskom pregledu kod priznatih medicinara s diplomom Medicinskog faksa, specijalizacijom Tkoznagdje. Jezušmaria! Koji klinac idem? Samo mi izreferiraju što sam znala i što nisam znala, pronađu svakojakvih budaleština od kojih se umire ili pati sljedećih 20 godina i sve to uredno zapišu. Naravno, na uputnicama za pretrage je datum tko zna iz kojeg mjeseca i više ne vrijede. Čekam novi sistematski kod drugih da vidim jel su usklađene priče.
Moja draga upisala faks. Stanuje u Zegeju i za koju godinu bude bila neki bacc. pa poslije neki mag. ili dr. kajznam to po bolonji. Valjda ona zna kaj će bit ak se prije ne pokupi i vrati doma.
Klinji daj radit čudesa samo ga ne tjeraj učiti je, kak veli danas "iz fizike četvorka je premija" a hoće upisti medicinsku. Mošmislit! S tim ocjenama će klat svinje u Piku ili kod Fiolića. Samo se nadam da tam imaju dobre plaće jer je on ipak hadezejovac.
Koka! Više nisam dužna!
la la la
- 23:53 -
subota, 08.08.2009.
dakle
Ove godine napisah samo tri posta.
Treba me ubit.
(možda bolje razapet?)
- 00:06 -
četvrtak, 29.01.2009.
Ma, kako se samo dam navuć...
to je čudo jedno!
Veli mi frend - ajd dođi,
ja velim - bila sam tamo, nisam se mogla snać i izbrisala profil.
Veli on opet; ajd pa ćemo se malo zezat, malo chatat...
A ja... da me čovjek ubije...
da me pozove sa sobom i u pakao - išla bih ko drogirana..
(nikad se ta pameti neće dozvat...)
Kad ono... ne samo da sam ipak našla njega
i pričala s njim nakon godinu i kusur...
(dokaz da čovjek može biti samo stariji ali ne i pametniji)
Nego,
.... našla sam svoje bivše đake.. jao!
kako su me razniježili...
baš sam kao puding... ili čokolino
..... ili putar s marmeladom
a njeeeeeee.
Ono manje lijepo je činjenica da je još jedno moje dijete otišlo Bogu prije mene.
Cijelu večer i noć sam van sebe tražila stare fotografije, pronalazila njegove stare bilježnice, testove...
Ja sam jedna od rijetkih bedastoća koja još uvijek čuva sve sitnice vezane za tu djecu pa čak i ocjene, a to nije dobro..
znam.. štaš
navikneš se na cucka il mačka pa ti je gadno kad više nisu s tobom, a kamoli na djecu.
Pretražila cijeli gugl za bilo kakvom informacijom o tome kako je i gdje nastradao.. ništa.
Sutradan saznah da je bila prometna...
slupan motor...
i sve na tu šemu kako već i završava priča o vožnji s bratićem na motoru bez kacige...
I kad sam još kod motora, saznah da je isti moj ljubljeni frend letio motorom u auto i još uvijek ide na terapije jer je jedva živ ostao.
Rekoh mu...
i da si poginuo... ne bih znala.. ne bi imao tko javiti...
... kao da smo miljama daleko...
Sada nema kilometara... samo ime i pass
i odmah ga vidim..
dok mu i ovo ne dosadi i opet odluta... miljama daleko.
Kao vjetar.
- 17:42 -
utorak, 06.01.2009.
Nedostajat će čudo
Što treba učiniti da nekoga izbrišeš iz života?
Izbrisati kontakte, mailove, promijeniti adresu ili broj telefona, ime?
Koliko dugo treba razmišljati o toj odluci ili je ona nagla, spontana, bez prava žalbe i pomilovanja?
Kada završavaju veze?
Svatko na svoju stranu ili se štite i duraju?
Kad se njoj gade njegove četiri licemjerne rečenice, a on ju zato izdrapi čak i iz telefonskog imenika?
Na koji način funkcionira ljubav ako je danima diže u nebo, voli, obožava, a onda mu u sekundi postane najmračnija strana kugle Zemaljske?
Kako to nazvati?
... dvoličnost.
Kada prestaje razgovor?
(Kada ponestane tema ili postanemo nezanimljivi?)
... kad nastane monolog.
Kada nam netko dosadi?
(Kada ne nudi ništa novog ili pretjeruje u inovativnosti?)
... kada se pojavi novi brod na horizontu.
Treba li trpiti ili prelaziti preko svega?
Postoji li uopće tolerancija ili je snaga u upornosti i tvrdoglavosti?
Kada prestaje ljubav?
Nikada
– inače nije ni postojala.
- 22:02 -
srijeda, 17.12.2008.
Komentari
Ma ne očekujem ja da budu svi poput mene.
Naravno da niti to ne mogu jer sam ja osoba koju su moji ipak čekali 12 godina,
takvo što se majka ne rađa dvaput...
nedobog,
ali,
ebatga
neke stvari ne mogu progutati pa makar me zvali trovačicom romantike i sve nježnosti svijeta.
Preseravanje ne smatram romantikom, a najmanje ju uspoređujući s nježnošću.
Čemu ovaj post?!
Statistika mi veli da post nisam napisala 45 dana iako sam htjela nekoliko puta reći upravo o ovoj temi:
- komentari na jednom hrvatskom portalu na kojima stoje tisuće i tisuće, ako ne i milja fotografija.
Odem ja tamo i čitam kako ljudi komentiraju fotografije.
Naravno da se drugačije komentira osobama koje eto slučajno poznaš, pa ugradiš u to malo humora, sprdačine i sve bude OK, ali opet se baziraš na fotografiju i ništa drugo.
Postoje komentari koji su ipak vrijedni malo više pažnje iako mi je žao što znam za samo pojedinačne slučajeve zbog nedostatka vremena iako sigurno postoje još i žešći...
Htjedoh izvući neke, ali ih zbrisah sve jer je toga previše i ne bi imalo smisla c/p-at.
Ljudi pate od nedostatka pažnje.
To se vidi po komentarima kad objave autoportret, svoje dnevne boravke, radne prostore i veselićke pa očekuju pozitivne komentare, a one negativne izbrišu ili ih čak prijave administratoru za vrijeđanje i omalovažavanje.
Dakle, piši ono što želim pročitati, i nedobog da mi napišeš nešto čime se ne slažem jer....
Ljudi ne vole negativne kritike, to im je kamen spoticanja, rušenje i ono malo samopouzdanja.
Izenadih se da čak i osoba s kojim se dobro slažem u ovoj pisanoj komunikaciji nadrobi takve budaleštine i bljuvotine da mi nekad nije jasno je li to taj čovjek ili ne.
Što je poanta takvih komentara? Što je poanta onda uopće postavljanja fotografija?
Da mi netko kaže kako sam dobro uslikala nešto ili da vide koliko prašine ima na polici ispod boca?
Da se vidim iz 16 kuteva i iz svih poza pa kažu da sam baš zgodna i imam dobru nogu nego da je fotka osvijetljena, loše osjenčana ili sve ostalo vezano za kvalitetnu fotografiju.
Za izmjenjivanja nježnosti i traženje partnera postoje drugi portali, nek iskričaju, nek chataju, nek ližu monitore što se mene tiče... ali na portalu s fotkama...
al, šta ja znam...
još sam zelena...
- nisam džabe proljetna!
- 13:28 -
nedjelja, 02.11.2008.
Alergija
Poznata sam alergičarka.
Nemam savršen ten, ponekad se sva ospem, izbiju mi flekovi...
Godinama muku mučim s dermatitisom za koji doktorčići ne znaju pronaći pravi naziv, već me šaltaju s latinskim nazivima od mila do nedraga i prepisuju sve kreme i masti novoizašle na tržište.
Neki kožnjaci su dignuli ruke od mene.
Između hrpe onih plusića na što sam sve, alergična sam i na dvoje ljudi.
Moguće je.
Dovoljno da me počne gušiti, da štitnjača proradi, da osjetim puls u glavi i da moram razrjeđivati ulje lavande kako bih raskužila prostor oko sebe.
Prvi je muškarac kojem bih tako slatko skinula hlače i gaće i ružinim ga štapom izmlatila po goloj guzici.
Kada ga vidim, proradi moja alergija, krv mi sukne u lice, štitnjača nabubri do brade...
Voljela bih ga seksualno iskoristiti.
On bi bio moj rob, a ja njegova gospodarica.
Inače voli igrati grubo, pa bih mu na taj način ispunila želju.
Kraj svih rekvizita, bitno je da ga ne bih morala ni prstom dirnuti.
On bi vrištao i molio za još.
Lisice i pendrek već imam.
Ostalo nije problem nabaviti.
Druga osoba je žena koju bih tako rado objesila za jednu nogu od svoj štok između kuhinje i ulaza (jer tuda najčešće hodim) da bih je mogla svaki put zaljuljati, a da onda umire od straha da glavom ne lupi o zid (dobro, ak malo dohvati sljepoočnicom koga briga).
Čini se okrutnim, ali nije.
Ljudi skaču bangie jumping s visine od nekoliko desetaka metara, a ovo ne bi bilo ni trideset cm od-do.
S obzirom kakva je sranja meni priređivala zadnjih 20 godina, to bi bilo ništa.
Vrijeme ove terapije i liječenje alergije bilo bi neograničeno, odnosno dok se moje lišce ne bi iščistilo, štitnjača spustila, a zrak oko mene postao svjež bez lavande i otvaranja prozora.
.............................
Vrijeme je da prestanem gledati strašne filmove prije spavanja.
- 13:08 -
utorak, 14.10.2008.
Godišnjica m/b-raka
I tako to ide u životu... ni ne okreneš se i ostaviš za sobom 100 godina braka.
Zaručili se nakon tri mjeseca hodanja.
Vjenčali se nakon šest mjeseci hodanja.
Više paše kad kažeš - pol godine :)
Čak se nisam morala udati,
nisam bila trudna...
nisu me sestre ni braća prisiljavali da odem...
Čak štoviše... kad pogledam...
nisam se niti udala , jedino što sam se seljakala od mila do nedraga ratnih godina.
Vjenčali se izkaprica... iz inata.
Ako njegovi tad nisu krepali, ostat će još za vijeke vjekova...
Moji nisu mogli doći do sebe od šoka.
Jedinica... tek upisala faks... "nikad ta neće diplomirati"...
a on zgodan, visok... eh, da.
Zaveo me mladu, neiskusnu, neukusnu...
ali, daklem,
svejedno sam sve uspjela obaviti, ne baš redom kao u idealnoj priči, ali jesam.
Sada se najviše cijenimo,
volimo u pravom smislu te riječi,
ali i ratujemo toliko žestoko da je to za prijavu na SOS telefon ili sudu u Strazburu.
On je moja domaćica, penzić u papučama.
Sretan je jer ima mene.
A-ha.
Što bi bilo da je oženio žensku poput Rine iz BB kuće pa da mu nakalemi sve boleštine iz Velikog medicinskog rječnika?
Ipak su ga godine sa mnom naučile da je svaki dan nova premijera.
Nikad ne zna što će ga dočekati...
Nije mu dosadno i nikada, ali baš nikada ne zna što ga sutra čeka.
Možda bi trebala barem danas nositi burmu, tek onako... radi reda na ovaj dan.
Problem je što ni ne znam di je, ali nije ni važno jer nas ni sto karika lanca ne bi zadržalo da nije pameti i razuma.
Ajd sad Ž!
- 00:27 -
četvrtak, 09.10.2008.
Oprosti mi molim te, što nisam to što želiš...
Oprosti mi molim te,
što nisam to što želiš,
ti znaš da volim te,
na neki način svoj.
Oprosti zbog patetike,
to je zbog romantike,
umjesto cvijeća i svijeća
uz večeru.
Znam da je teško
trajati sa mnom
ima me, nema me
poželim nekad, stati na loptu
al' bojim se...
Ja sam ja, ne drži me mjesto,
mojom dušom, pušu vjetrovi
ja sam ja, k'o nemirno more
mrzim luke, mrzim obale.
Oprosti mi molim te,
što nisam to što želiš,
ti znaš da volim te
na neki način svoj.
Oprosti ako zvučim
kao da sam nesretan,
ti znaš da sam oduvijek
bio sa riječima nespretan.
Dani se slažu u godine duge,
zima je pred vratima,
ništa nam dobro ne donosi sutra
osim nadanja.
Oliver
- 18:15 -
utorak, 07.10.2008.
Druže Tito nešto bi te pito...
Zna se da je apsolutni vladar nekadašnje Juge bio Tito.
Zna se da se ladao na Brijunima.
Donosili mu šakom i kapom, on još više dijelio...
I tako...
Imah potrebu napisati post o postavljenoj izložbi na spomenutom otoku.
Ipak sam ja dijete komunizma i samoupravnog socijalizma.
Bila sam i ja Titova pionirka.
... al sam se od omladinaca izvukla!
Ali ono što se mora priznati da je Tito bio sve, ali nije bio glup kad se radi o Brijunima, iz jednostavnog razloga što je vidio kakvo bogatstvo leži na tom otočju.
Čovjek koji je prvi otkrio bogatstvo prirode bio je Austrijanac Paul Kupelwieser, čuvao ga, mazio i pazio.
Mrzim pomisao kako nismo željeli s austrougarima nego sa istočnjacima, ali nema veze... valjda je to tako moralo biti.
Paulov nasljednik, veliki sinčina koji je trebao nastaviti njegovati svo to bogatstvo, ubio se nakon što se toliko zadužio da nije mogao podnijeti krah, a ironije, sam Paul nije pokopan u obiteljskoj grobnici na Brijunima već u Beču.
Zato velim da Stari nije bio glup, zato se i nije dao s Brijuna. Zato tamo stoji vila u bujnoj vegetaciji zaštićena od pogleda znatiželjnika.
Slučajno je sada koristi naš vrli predsjednik .
Otišlo je love i love za slavlja, svečanosti i prijeme.
Zato je moj pokojni ćaća a i moja mater cijeli svoj radni vijek izdvajao od radničke plaće da bi se sve te guzonje ladale.
(Kao da je danas drugačije)
Bome, evo ga ovdje - kao Pavelić s podignutom desnicom.
Sigurno nisu negdje potajno žderali janjetinu kao naši Ante i Milan.
- 18:04 -
nedjelja, 05.10.2008.
Proljetna u hajlajfu - Dan prvi
Trebam se spremiti za put, a ja kao na plaži pod palmom, nikako se spremiti....
Od pola kofera njega 80% bila je tehnička podrška i mehanizacija, a ostatak...
Bauljala po kući, gledala TV, na kraju strpala tri majice, rezervne hlače i cipele i legla u pol tri, da bih u 5.30 otišla u Zg, pa preko sedam gora i sedam dola došla u Istru.
Nekoliko dana na Verudeli u Puli i na Brijunima čine čuda.
Neke sitne bore su se izravnale od bure što je derala uvijek baš kada smo bili slobodni iskoristiti nekoliko sati za šetnju.
Posao je posao, od posla se lako umori, pa smo stoga brinule da odmorne i čile dođemo doma jer nema smisla otići na službeni put i vratit se izmožden.
ajd, kajgod - ipak smo mi radišan narod, nadoknadimo sve (ak se mora)
Hotel kao svaki drugi hotel na moru - pogled na more, baklončić...
plavetnilo kao boja oka moga najdražeg...
vratih se u stvarnost...
Onako s utrnutim guzama, ukočeni i gladni otišli na ručak u hotel...
Čekale naručeno pola sata, a zauzeta svega tri stola.
- ono pomfrites s okusom ribe, narezana salata koja je na zraku bila fakat pet dana jer je krastavac dehidrirao i bio spreman pa facelifting po drugi put i pureći ražnjići sa žara (ak je to bilo sa žara, onda sam i ja mulatkinja)
Vratim salatu i tražim frišku, al servirka zasigurno nije shvatila što je to FRIŠKO, pa mi donijela dehidriranu ciklu.
Tražim račun, a ono na njemu veli ražnjići na žaru (svinjski)???
Priupitam zašto svinjski, a ona meni "ma to je isto - ista cijena"
i puknem ja slovima: stopedesetkuna.
Sva sreća da smo već kasnile i je kolegica normalna, pa me odvukla na vrijeme jer je shvatila da ću zvati šefa sale.
Razumije ona da nisam picajzla i ne tražim previše, al kad me pljačkaš s pištoljem bez metaka, e brate mili, nemrem se suzdržat.
Saznah da vlasnik hotel nije Hrvat i da se kuhinja sigurno nije nadala gostima.
Radni dio je bio do dobrih 8.00 navečer a onda koktel dobrodošlice... kanapei... kolači... šampanj... i milijun žena oko mene.
O Bože, vidiš li...
svjetlucave oprave, štikle i koja tri, četiri muškića, sve nešto sijedo za penziju...
Internet je ludnica. U automat ubaciš 30 kuna i dobiš papirić s brojčicom koju ukucaš malo dalje na kompu i spoji te na sat vremena.
Govna lopovska.
Od deset kompova, nit u jedan ući...
došli neki španjolci... hoće i oni na net... al jok.
Odem na recepciju i velim o čem se radi, a on mene šeta da moram kupiti pass... ja luda... velim, sad izvolite objasniti onim tamo hispanoamerima zakaj se ne mogu spojit a psuju na engleškom ko da su domaći.
Došla u sobu.
Ne mogu zatvoriti vrata jer su
a) klizna ogromna i na kant
b) nepodmazana
c) teška i nespretna za poludit
Proba kolegica. Ništa.
Zovem recepciju.
Velim da ne mogu zatvoriti vrata i neka nekoga pošalju jer puše kao bedasto, a za moje jajnike nitko kasnije neće preuzeti odgovornost.
Na to će on meni...
"Gospođo, pa koja su to vrata"
- pa nisu valjda ulazna s hodnika jer sam već rekla da se radi o balkonskima.
"Gospođo, povucite ih s lijeve strane na desno i pritisnite i kvaku okrenite.
K'o malog majmuna i počne on meni moralno politički...
Poludila sam i rekla da nisam rekla kako NE ZNAM zatvoriti jebena vrata već ih NE MOGU zatvoriti i sklopila mu faken slušalicu.
Za dvije minute došao striček domar i rekao kako imaju malih problema s tim vratima, zatvorio ih, i još kao, da skrenemo s teme pitao, jel nam hladno da pusti grijanje.
Dobro je.
Pomislih kako je sutra novi dan i sigurno me nitko neće... jel.. da...
Malo smo svi tanki jer smo umorni. Valjda je to bilo to.
Možda se samo tješim.
Zaspala sam sa slušalicama na ušima.
Zadnje čega se sjećam bio je Megadeth - Symphony of Destruction.
- 17:09 -
petak, 19.09.2008.
Živio ti meni 100 godina, a onda nek' umre 'ko hoće
Mome jedinom,
razmaženom,
umišljenom,
zajebanom do besvjesti,
veselom,
odgovornom,
smotanom,
dragom,
nježnom,
darežljivom,
osjećajnom,
malčice polijenom,
visokom,
jakom,
pametnom,
humorističnom,
nedokaznom,
svojeglavom,
inteligentnom
sinčini
njegova macme
želi sretan 12. rođendan,
da ostane
baš takav kakav jest
jer je tako jednostavno...
............
savršen.
- 23:46 -
Rujan
Rujan.
Ne volim ovaj mjesec.
Bolesna sam psihički, i to svake godine opet i opet iznova.
Mislila sam da će mi biti lakše kako godine prolalaze, ali baš suprotno... čak sam previše osjetljiva no što bi to moj razum mogao razumjeti i želio prihvatiti.
Nisam otišla na komemoraciju.
Nisam bila na misi.
Nisam bila čak ni na prigodnom mirnom druženju, nazovimo ga domjenkom.
Zato sam rodila kćer da to obavi umjesto mene.
- 23:30 -
ponedjeljak, 15.09.2008.
U tri ćoška
Falim te Bože!
Napokon se sjetih lozinke.
Što sve starija, to sve...
Nisam ja više za svakakve pizdarije.
- 23:29 -
četvrtak, 21.08.2008.
Odoh
Dođe i taj dan.
Kad su se više manje svi vratili, sad sam ja na redu...
Sve su stvari spremljene.
Auto pun do čepa.
Hehe love na računu spremno da je potrošim.
Između ostalog ponijela sam tri knjige.
Pročitat ću ih pa makar...
Fotić, baterije, badić, ručnik, dvoje čiste gaće i čarape su mi najpotrebniji.
Za ostalo ne marim.
Čak nije bitno ni kakvo će biti vrijeme.
Možda samo da ne bude pijavice pa da me ne odvuče negdje gdje se ne priča hrvatski ili engleski, pa da moram ... jel...hm.. da...
Više nisam plavuša na užas dragoga.
Sad barem ima razloga otić na plažu.
Uzeh si pet dana godišnjaka.
Vodim i mamu (više ne mora čuvati klince jer sad klinci moraju čuvati nju) otkad ide na plesnjake, sva se nekak okuražila... bilo joj je i vrijeme s obzirom na godine!
Odoh ozarena...
ali još prije moram na posao zadati domaću zadaću mojim kokošima...
pa starom cestom preko Knina do Dalmacije...
bez ikakvog sv. Roka, ikakve cestarine... laganiniiiiiiiii
- 08:58 -
ponedjeljak, 11.08.2008.
Ovih dana...
Ovih dana su posebne obljetnice.
Godišnjica oslobođenja moga grada i godišnjica ranjavanja moga dragog.
Kad pogledam kako stvari stoje, prije trinaest godina sam skoro ostala udovica.
Tada su mi bile 23 godine.
Ostati sama s 23 godine s malenim djetetom!?
Ni prva ni zadnja.
Ima Boga pa je sve prošlo dobro, plus je prevladao minus.
Jest da je sav raštelan, al je barem na nogama.
Obilježavam dan zahvalnosti jer smo svi na okupu.
Svečani ručak.
Djeca su velika pa sad razumiju značenje ovog dana.
Poslala sam ih na Misu za sve poginule.
Izvjesili smo barjak na kuću.
Nisam otišla u Knin i Čavoglave.
Nisam otišla na koncert na gradskom trgu.
Predvečer se svi razminili uokolo.
Navečer sam naručila pizzu i sama sa svojim mislima plijevila cvijetnjak.
Proslavili Dan grada.
Skupila se hrpetina ljudi kao i svake godine.
Nećak od 12 godina mi usred kuće kao preko megafona opsovao Boga nakon čega sam ga skoro katapultirala u tri pic.mat.
Na vrijeme su me spriječili.
Na tu gestu je njegov stari poludio i bez pozdrava otišao.
Zakon!
Dva idiota manje u mom životu.
Vrijeme je nakon 100 godina bilo savršeno.
Ni sada nisam otišla na koncert.
Zaboravila da postoji fotoaparat i da bih mogla fotkat barem djecu.
Treba se pokrenuti i nešto raditi.
Malo sam usporena ali još uvijek nisam na godišnjem.
Kad bi ljeto potrajalo još barem dva mjeseca...
Možda odem nekih pet dana krajem mjeseca van iz grada.
Možda, velim.
Pročitala sam nekih dvadesetak stranica knjige zanimljivog naslova.
Silovanje - ljubavna priča.
Još jedna knjiga koju neću pročitati do kraja.
Barem sam napisala novi post.
- 20:10 -